Ko su Iliri i Dinarci ?

Povijest bez antropologije ne može funkcionirati, a antropologija bez filogeneze nije jasna. Bez te tri discipline u međusobnoj komunikaciji povijest ostaje nejasna i mutna. Na našim prostorima danas postoje dvije vrste povjesničara, postoje oni koji rade u interesu nacionalizma, i oni koji jednostavno ne znaju, a među te dvije skupine spadaju ponajviše hrvatski i srpski povjesničari. Tako se recimo čistim ne znanjem Iliri nazivaju autohtonima, neki se i dalje drže slavenske teorije koju je filogeneza potpuno razotkrila, neki jednostavno ne žele priznati da su Albanci danas jedini legitimni predstavnici Ilira, a dinarci odnosno oni pravi autohtoni Paleo Balkanci se ne priznaju kao etnička skupina i često se poistovjećuju s Ilirima.

Prije svega da objasnim slavenski paradoks. U interesu bivšeg režima bivše ex yu po primjeru našeg velikog susjeda na istoku koji je uvijek bio najveći uzor bivšoj državi, nametnuta je slavenska teorija o podrijetlu naših naroda. Tako se recimo naši narodi zapadnog Balkana danas smatraju južnoslavenskim narodima što je totalno krivi koncept. Južni Slaveni postoje jedino u lingvističkom smislu, dakle naši narodi su južni Slaveni jedino po jeziku, no ne i po genetici. Haplogrupa R1a sa svojim slavenskim mutacijama M558 i M458 u državama zapadnog Balkana nema frekvenciju višu od 25%, osim u Sloveniji koja jedina za sebe s punim pravo može reći da je slavenska jer su u toj državi slavenske mutacije najdominantnije. Kod Hrvata haplogrupa R1a ne prelazi 24% od čega 80-ak% pripada slavenskim mutacijama, ostatak R1a otpada na germanske mutacije i neke druge starije. Kod Srba je R1a 18% od čega od prilike 80% otpada na slavenske mutacije, kod bošnjaka također 18%, kod Crnogoraca blijedih  7.%, a kod Makedonaca je to 13.5%. U tim malenim postocima među Hrvatima i Srbima se krije onaj došljački narod koji je zaista predstavljao hrvate i Srbe, ali u veoma maloj brojci. I hrvatski i srpski povjesničari se slažu da ne postoje nikakvi dokazi o velikoj migraciji Slavena na Balkan niti je to igdje zabilježeno. Konstantin Porfirogenet u " De administrando imperio"spominje i hrvate i Srbe u kontekstu Slavena i njihovog dolaska ali ne bavi se brojkom onih koji su došli. U tom kontekstu, apsolutno je nesporno da na ove prostore zaista jesu došli i hrvati i Srbi i sa sobom donijeli jezik i kulturu te su uz pomoć prvog vala Slavena koji je došao na ove prostore uspjeli slavenizirati autohtoni narod zapadnog Balkana. U tom smislu može se reći da 18% Hrvata i 14% Srba zaista jesu južni slaveni koji su došli u ove krajeve, no špekulacije o autohtonom podrijetlu Slavena na Balkanu su totalno neosnovane i nemaju veze sa zdravim razumom. Neki povjesničari zastupaju koncept slavenskog autohtonstva na ovim prostorima, no greška u toj tezi je ta što oni u Slavene svrstavaju i haplogrupu I2a1b koja ne pripada slavenskoj etničkoj skupini i tu dolazi do velike zbunjenosti i brkanja pojmova. Slaveni nisu autohtoni na Balkanu, ali one koji su oni slavenizirali, jesu.

Što se tiče Ilira, vjerujem da ovdje vlada najveća pomutnja i zbunjenost. Iliri se često smatraju autohtonim narodom zapadnog Balkana, pa se često i oni svrstavaju u pripadnike haplogrupe I2a1b, što je totalno krivo, a produkt te besmislice leži u čistom ne znanju i nepoznavanju filogeneze pa i kulture tog naroda.
Prije svega odmah da napomenem, da sva plemena koja se smatraju Ilirskim, sebe nikada nisu smatrala Ilirima niti su se tako nazivali, naziv Iliri potječe od grka koji su tako nazivali svoje prvo susjedno pleme na sjeveru koje je bilo različito od njih po jeziku i kulturi, a onda u skladu s tim, sva susjedna plemena na sjeveru su Ilinizirana tumačenjem zbog sličnog jezika i kulture prvog plemena s kojim su se Grci susreli. Ta priča ima veze s grčkom mitologijom jer su Grci vjerovali da su plemena sjeverno od njih, prije svega u Epiru i Albaniji, potomci utemeljitelja Iliriusa koji je bio sin Kadmosa i Harmonije. Tako su plemena u Albaniji i duž Jadranske obale dobila imena po sinovima Iliriusa. Potpuno je barem meni ne jasno na osnovu čega su Grci zaključili koje pleme pripada kojem sinu Iliriusa, no grčka mitologija o podrijetlu Ilira će se pokazati korisnom u određivanju genetike Ilira. Naime po Grcima, najoriginalniji Iiri i oni pravi su bili njihovi prvi susjedi, po položaju grka u to vrijeme, to su bila plemena u južnoj Albaniji, to su bili Enheleji i Dassareti. Ostala plemena koja također spadaju u prava Ilirska su bila ona koja su bila istog jezika i kulture kao i Enheleji i Dassareti, a to su bili Eordei, Partini, Dokleatai, Cavii, Taulanti, Labeati, Albani i Penesti, svi oni sa svojim manjim pripadajućim skupinama, u geografskom poimanju, regija naseljena pravim Ilirima bi bila od južne Albanije do zapadnog Kosova na istoku, pa sve do središnje Crne Gore. Po tom konceptu bi današnji Albanci bili potomci pravih Ilira, što je Srbima nezamislivo, a za taj problem Srbi bi se trebali obratiti antičkim Grcima koji su jednostavno pravim Ilirima smatrali sva plemena u Albaniji. No što je sa plemenima na sjeveru i u Panoniji koja se također smatraju Ilirskim. Plinije Stariji je Ilirima smatrao narod južno od Epidauruma (današnji Cavtat) ili između Epidauruma i Lissusa (današnji Lezhë) u Albaniji. Grčki i rimski pisci i kroničari su zapisali da između južnih Ilira i sjevernih postoji velika razlika, i u jeziku, kulturi, običajima pa i u izgledu i fizionomiji. Prema njihovom pisanju, sjeverni i južni Iliri su se jedva sporazumijevali, a u načinu ukopa također su se razlikovali. Južni Iliri su prakticirali ukpovanaje mrtvih ispod svojih domova, a sjeverni su svoje ukopavali u kamene tumuluse. Sjeverni Iliri su bili puno viši od južnih, a južni Iliri se opisuju kao tamnije puti, tamne često kuštrave kose, tamnih i izraženih dugačkih obrva koja prate oblik očiju koje su tamnije i velike, često orlovskih noseva i srednje visine. Rimljani su se često rugali velikim ušima južnih Ilira. Taj opis južnih Ilira nevjerojatno podsjeća na izgled današnjih Albanaca. Dakle nije sporno da su sjeverna Ilirska plemena i južna bila totalno drugačije genetike. Razlog zbog kojeg se plemena poput Dalmata, Liburna, Daorsa, Breuka, Japoda, Ardiea, Deura, Dindara, Andizeta i ostalih smatraju Ilirskima je po meni vrlo jednostavan. Najbliža susjeda plemena pravim Ilirima su bili Delmati, Daorsi, Autarijati, Ardiei itd., ta plemena su bila iste genetike i kulture, radi se o dinarskoj genetici do koje ćemo doći, odnosno radi se u plemenima iste etničke skupine. Pravi Iliri su do jedne određene mjere Ilinizirali svoje susjede na sjeveru zbog čega su Grci kasnije i ta plemena počeli povezivati s Ilirima, a susjedna plemena Daorsima, Delmatima, Liburnima, Ardieima i Autarijatima su bila plemena u unutrašnjosti sve do Panonije i zapadne Srbije, u principu se radi o istoj dinarskoj genetici svih kasnijih Ilirskih plemena u unutrašnjosti i na sjevernoj obali Jadrana, tako su i oni u panoniji smatrani Ilirima jer sva plemena zapadnog Balkana su bili iste genetike, možemo predpostaviti da su bili i iste kulture i jezika.

Što se tiče Albanaca kao Ilira, osim što nam na to ukazuju grci, htjeli mi priznati ili ne, međutim albanski jezik danas ima najviše živućih Ilirskih riječi i najviše Ilirskim naziva toponima. Ilirica se danas u najvećoj koncentraciji zadržala upravo u albanskom jeziku što je jedan od jakih dokaza da su Albanci jedini danas legitimni predstavnici Ilira, a u prilog tome ide i činjenica, da se o podrijetlu Albanaca ne zna gotovo ništa, baš kao ni o podrijetlu Ilira, a albanski jezik danas nema nikakve veze s nijednim danas živućim europskim pa ni svjetskim jezikom, dakle albanski jezik je morao biti produkt nekog izumrlog jezika, a to je definitivno Ilirskog, sudeći po geografskom položaju pa i kulturi. Iliri su imali snažan socijalnu strukturu temeljenu na plemenskim jedinicama što se  zadržalo i do danas među Albancima. Što se tiče Ilirske genetike, haplogrupa E1b1b V13 bi morala biti Ilirska haplogrupa. Današnji Albanci i Kosovari imaju najveću koncentraciju te haplogrupe u Europi, uz Crnu Goru. Područja u kojima prevladava ta haplogrupa su područja koja su bila naseljena upravo onim pravim Ilirskim plemenima. Da bi haplogrupa E1b1b V13 mogla biti Ilirska ukazuje nam i grčki mit o Iliriusu. Naime Ilirius je sin Kadmosa, koji je bio Fenički princ, Feničani su bili pretežito haplogrupe E1b1b pa je suditi po tome i sin Kadmosa odnosno Ilirius također morao biti haplogrupe E1b1b. Otac Kadmosa je bio Agenor koji je pak rođen u Mempisu u Egiptu gdje je haplogrupa E1b1b bila također i danas je najdominantnija. Ako se pravimo da je ovaj mit stvaran, onda je dovoljno zamisliti se. O znanstvenom podrijetlu Ilira se ne zna ništa, postoje nagađanja od onih mogućih da su Iliri formirani kao Iliri od proto Ilira na području Albanije ili Epira do onih nemogućih i smiješnih da su Iliri došli iz Azijskih stepa ili područja Ukrajine i Rumunjske. Dovoljno je pogledati grčki mit ili pak Ilirske građevine koje su gotovo uvijek kompleksne i megalitske, takav stil gradnje ne postoji ni u Azijskoj stepi niti u Ukrajini i Rumunjskoj pa je smiješno i pretpostaviti da su Iliri dobili inspiraciju za gradnju dolaskom na Balkan. Takav stil gradnje podsjeća i identičan je stilu gradnje koji su koristili Grci, Anatoli i narodi Bliskog istoka, gdje je megalitski stil gradnje karakterističan, a to ide u prilog tome da su proto Iliri stil gradnje pa i kulturu pokupili na svom putu preko Levanta u Malu Aziju pa do Balkana. Iliri su najviše štovali kult zmije, koji je inače karakterističan za plemena Anatolije i plemena na Levantu. Gotovo je sigurno da su se Iliri formirali na području Balkana, vjerojatno područje južne Albanije, ali je nejasno kada su proto Iliri došli na to područje iz Male Azije. Možda bi nam grčki mit o Ilirima dao više materijala za jasnu sliku da su Grci detaljnije zabilježili ponešto o utemeljitelju Ilira, na primjer u kojem dobu je Ilirius došao ako je uopće došao na Balkan, ili su Iliri jednostavno bili formirani negdje drugdje pa kasnije naselili područje Epira. Po frekvencijama haplogrupe E1b1b na Jadranskoj obali i u unutrašnjosti u BiH, Srbiji i Panoniji možemo jasno vidjeti kretanje Ilira, od najgušće koncentracije na sjeveru Albanije pa do slabijih koncentracija kako idemo prema sjeveru i istoku. Današnja najveća koncentracija haplogrupe E1b1b na Kosovu ne govori o tome da su tamo Iliri bili najprisutniji već se jednostavno radi o geografskom đepu koji se stvorio vjerojatno u kasnom srednjem vijeku kada su se Slaveni naselili uz obalu i u ravnice Albanije te su potisnuli stare Ilire u planine Sjeverne Albanije, Crne Gore i na Kosovo, gdje su se stvorili đepovi visokih koncentracija haplogrupe uz kulturu koja je bila takva da nije bilo prevelikih miješanja s drugim narodima. Današnje koncentracije haplogrupe E1b1b na Jadranskoj obali i na otocima su gotovo sigurno produkt Ilira koji su sa juga prodirali na sjever i u unutrašnjost. Nije isključena ni mogućnost da su se neka Ilirska plemena migracijom naselila i u Panoniji jer u Slavoniji danas postoje mikroregije gdje haplogrupa E1b1b prelazi čak 10%, što je poprilično poveća koncentracija s obzirom na to da se nalazi daleko od jezgre najvećih koncentracija. Još jedna potvrda toga da su Iliri zaista nosioci haplogrupe E1b1b nalazimo na samom jugo-istoku Italije, gdje su bila nastanjena 3 ilirska plemena, a to su Dauni, Peuceti i Salentini, ako pogledate mapu i rasprostranjenost haplogrupe E1b1b V13 u Italiji, vidjet će te da se najveće frekvencije nalaze baš u toj regiji gdje su bila prisutna ta tri plemena. Enhelei su prvo Ilirsko pleme koje su imali svoje kraljevstvo i kraljevstvo Enheleja je prvo Ilirsko kraljevstvo, što nam samo daje potvrdu da su organizacija i Ilirski ustroj krenuli s područja Albanije prema Sjeveru, dakle Ilinizacija Dinarida je počela s juga.

Iliri su bili polu nomadska plemena i bavili su se pretežito stočarstvom. Iako su živjeli uz more no nisu bili vezani uz more, a Ilirska plemena na jugu nisu imala svoje brodovlje kao recimo plemena u Dalmaciji tako da su bili vezani više uz kopno kao i današnji Albanci u Albaniji. To bi mogao biti primjer toga da su proto Iliri stigli iz unutrašnjosti, te da nisu nikada bili uz more jer jednostavno nisu razvili povezanost s morem kao recimo Delmati i Liburni na sjeveru. Iliri su kulturom bili izuzetno slični ranim helenskim plemenima, a postoji i jaka indicija da su se Iliri razvijali u neposrednoj blizini helenskih plemena, a vjerojatno su određeno vrijeme dijelili i prostor s njima. U grčkoj mitologiji postoji mit prema kojem su prvi grci živjeli uz Ilire ali su ih neprestani ratovi s njima otjerali na jug. Prema Aristotelu, Heleni potječu upravo iz Epira koja je bila njihova pradomovina, a dokazana je i veza grčkih plemena u Epiru s Mikenskom civilizacijom. Iliri su u to vrijeme imali snažnu vezu sa Grcima, čak su im i ratničke odore bile vrlo slične. Sve to može imati veze s teorijom iz Eupedije po kojoj je haplogrupa E1b1b V13 (proto Iliri) stigla na Balkan zajedno sa haplogrupom J2a čiji su nosioci bili proto Heleni jer prema Eupediji postoji mogućnost da su migracije haplogrupe J2a na Balkan pokrenule migracije haplogrupe E1b1b iz Male Azije, od prilike je i starost i kontinuitet te dvije haplogrupe na Balkanu isti.

Žutom bojom su označena Dinarska plemena, crvenom bojom su označena Ilirska plemena, zelenom bojom je označeno miješano Ilirsko - Dinarsko pleme, a svijetlo plavom bojom su označena miješana Keltsko - Dinarska plemena. (Sva plemena su Ilinizirana).

Sada dolazimo do famozne haplogrupe I2a1b i dinarske genetike. Dinarci kao etnička skupina su u znanstvenom smislu totalna nepoznanica i nitko ne priznaje postojanje dinarske etničke skupine, vjerojatno iz razloga što ne postoji dinarski jezik, a kultura im je toliko bila izmiješana s Ilirskom, a kasnije sa slavenskom da je teško uopće i reći što pripada dinarskoj kulturi, a što ne. Dinarci bi svakako trebali dobiti svoju pripadnost. U antropologiji postoji termin "dinaric race" što znači dinarska utrka, a pojedini antropolozi dinarsku podrasu smatraju mješavinom nordijske i mediteranske pod rase ili mediteranske i alpske. Oni su pripadnici haplogrupe I2a1b, koja je karakteristična za zapadni Balkan, ponajviše za regiju Dalmacije i Hercegovine gdje su frekvencije najveće. Dakle radi se o Paleo balkanskom narodu koji je govorio izumrlim Paleo balkanskim jezikom. O dinarskom pismu se ne zna gotovo ništa, a među znanstvenim krugovima je sporno i samo postojanje istog, no na stećcima diljem zapadnog Balkana i u pećinama dinarida postoje oslikani simboli koji bi mogli ukazivati na nekadašnje postojanje dinarskog pisma. Dinarci su jedini autohtoni narod Balkana i jedina autohtona genetika Europe, oni su pravi starosjedioci. Haplogrupa I2a1b je nastala najvjerojatnije na području zapadne Hercegovine unatoč neutemeljenim teorijama da je možda nastala na području uz Crno More, današnje Rumunjske ili Ukrajine jer se i tamo nalaze poveće koncentracije te haplogrupe, no ni približne koncentracijama u Hercegovini i u Dalmaciji gdje je gustoća i raznolikost te haplogrupe najveća. Sudeći i po dinarskoj fizionomiji,  haplogrupa I2a1b je morala nastati u planinama dovoljno blizu Sredozemlju jer tipična dinarska fizionomija nije karakteristična za nizine niti za klimu koja vlada na području Azijskih stepa, Ukrajine ili Rumunjske.
Prvobitna regija dinaraca obuhvaćala je prostor od dalmatinske obale do istočne Hercegovine, te od sjeverna Crne Gore do Like u Hrvatskoj. Dinarci su bili pretežito stočari i nastanjivali su obronke dinarskih planina te hrvatske otoke i obalu. Bili su izrazito ratoborni te su plemena često vodili ratove između sebe. Bili su vjerojatno jedni od prvih graditelja brodova, jer prvi najstariji poznati prikaz broda star 5.000 godina potječe upravo s Jadrana. Dinarci su bili poznati i po megalitskim građevinama suhozida, od kojih su kasnije rimljani preuzeli gradnju suhozida. Od tih megalitskih građevina danas su najpoznatije Asserija, Daorson i Varvarija, a mnoga su izgubljena jer su danas pojedine crkve, dvorci i tvrđave izgrađene na temeljima tih starijih megalitskih građevina. Stećci su su također njihova ostavština. Dinarci su se sa područja Dalmacije i Hercegovine raširili prema Panoniji i Srbiji jer su bili polu nomadska plemena, a kasnije su migrirali i na područje Rumunjske i Ukrajine gdje se danas nalaze velike koncentracije te haplogrupe. Dolaskom u Panoniju, Dinarci prihvaćaju sjedilački način života zbog obilne plodne zemlje. Razlog zbog kojeg je gustoća i koncentracija haplogrupe I2a1b najveća u Dalmaciji i Hercegovini je ta što je to izrazito planinski i surov kraj u kojeg Slaveni nisu pristizali u većoj mjeri jer su Slaveni bili vezani izrazito za nizinu i za zemlju, a ne za krš i planine, tako da nije dolazilo do većeg miješanja među stanovništvom tih krajeva.


U kontekst cijele ove priče ulaze i Tračani kao najbliži Ilirski susjedi. Kojoj haplogrupi su dominantno pripadali tračani je teško za reći no moguće su samo dvije, a to su E1b1b i J2b haplogrupa. Tračani nisu imali velike kulturne, a još manje jezične veze s Ilirima tako da ako su Tračani bili pripadnici dominantno haplogrupe E1b1b koja je i danas dominantna na područjima gdje su Tračka plemena bila naseljena, to bi značilo da bi Tračani bili ogranak haplogrupe E1b1b koji se odvojio od ogranka koji je krenuo prema Epiru te su se u Tračane formirali na području današnje Bugarske. Druga haplogrupa koja je također ima povišu frekvenciju na područjima gdje su Traci bili naseljeni je haplogrupa J2b. Prema nekim antropolozima, Traci su imali crte lica kao i Grci, bili su tamnije puti kao i Grci i često ih se svrstava u Egejski antropološki tip. Grci su znamo dominantno bili pripadnici haplogrupe J2. Traci bi po toj tezi mogli biti pripadnici J2b2 haplogrupe koja se i danas nalazi u Bugarskoj 11% i Makedoniji 14% od čega manji dio tog postotka otpada na J2a haplogrupu. Na Balkan su stigli kao posebna skupina proto Tračana vjerojatno iz Male Azije, i to prije dolaska proto Grka jer prema Eupediji haplogrupa J2b ima veći kontinuitet na Balkanu nego haplogrupa J2a kojoj su dominantno pripadali proto Grci.

A sada malo o srpsko hrvatskim obmanama. Srbi se često pozivaju na Anatolija Kljosova navodeći kako je taj znanstvenik dokazao da su Srbi najstariji narod Europe zbog prisutnosti te haplogrupe. Prije svega radi se o namjernoj srpskoj iskrivljenoj izjavi Anatolija Kljosova u kojoj on haplogrupu I2a1b ne povezuje sa Srbima, već sa svim narodima zapadnog Balkana. Haplogrupa I2a1b ne može biti srpska je Srbi u to vrijeme nisu bili ni formirani kao skupina. Hrvati pak tvrde da je haplogrupa I2a1b hrvatska te da su svi nosioci te haplogrupe hrvatskog podrijetla na osnovu toga što je ta haplogrupa najzastupljenija upravo među Hrvatima, međutim, u vrijeme paleolitika, hrvati također nisu bili formirani kao narod pa je smiješno bilo koju haplogrupu svrstavati u bilo kakvu skupinu ili narod. Haplogrupa I2a1b je bila široko raširena na Balkanu davno prije dolaska Srba i Hrvata na Balkan, a njihovim dolaskom, određeni broj pripadnika te haplogrupe potpada pod njihove teritorije i dolazi do heterogenizacije. To ne znači da su hrvati ili Srbi ovdje autohtoni, autohtoni su samo oni koje su ti hrvati i Srbi slavenizirali, a koji nose haplogrupu I2a1b. Stvar je vrlo jednostavna samo se radi o čistom ne znanju i ne poznavanju elementarnih osnova filogeneze pojedinih hrvatskih i srpskim političara te kvazi "stručnjaka" kojih je danas sve više i više.

ZAKLJUČAK :
Slaveni nisu autohtoni na Balkanu. Hrvati i Srbi su došli na Balkan kao slavenska skupina naroda i slavenizirala autohtonu većinu. Autohtona većina na zapadnom Balkanu su Ilinizirani potomci dinarske Paleo skupine naroda. Pravi Iliri su nastanjivali prostor Albanije i južne Crne Gore, a njihovi danas jedini legitimni predstavnici su Albanci. Iliri su bili dominantno nosioci haplogrupe E1b1b V13, a pojedine Ilirske nomadske migracije dogodile su se prema Dalmaciji, Bosni i zapadnoj Srbiji zbog čega u tim područjima postoje određene frekvencije te haplogrupe. Haplogrupa E1b1b u Makedoniji i Bugarskoj gdje ima povišu frekvenciju, nije rezultat Ilirske migracije već migracije proto Ilira odnosno prve došljačke migracije na Balkan koja se razdvojila na dva dijela, jedna je ošla prema Epiru, a druga prema Bugarskoj. Vinčani za sada pripadaju neodređenoj etničkoj skupini zbog nedostatka genetskog materijala, no sasvim sigurno Vinča ne pripada Slavenima niti Ilirima, jedina moguća veza Vinče može biti sa Dinarcima kao najbližim plemenima toj lokaciji.